Arsenal je godinama bio simbol lijepog, napadačkog nogometa i razvoja mladih igrača. U eri Arsènea Wengera klub je imao jasan identitet, osvajao trofeje i izgradio stadion koji je trebao jamčiti stabilnu budućnost. Wenger nije bio samo trener – bio je institucija. Njegov odlazak označio je kraj jedne ere i početak dugog razdoblja nesigurnosti.
Nakon toga Arsenal je lutao. Treneri su se mijenjali, vizija je bila nejasna, a klub koji je nekad pripadao europskoj eliti sve češće je završavao u sredini ljestvice. Gubitak identiteta bio je veći problem od samih rezultata. Arsenal više nije znao tko je – ni na terenu, ni izvan njega.
Prava prekretnica dogodila se dolaskom Mikela Artete. Mladi španjolski trener preuzeo je momčad u jednom od najtežih trenutaka u modernoj povijesti kluba, ali je vrlo brzo pokazao da ne dolazi samo “odraditi posao”. Nogomet mu je duboko usađen, iskustvo je gradio uz Pepa Guardiolu u Manchester Cityju, a još važnije – imao je jasnu ideju kakav Arsenal želi stvoriti.
Artetin prvi zadatak bio je vratiti kulturu i strukturu. Arsenal je morao ponovno postati momčad koja kontrolira utakmice, ima jasna pravila i prepoznatljiv stil. Bilo je jasno da se takav proces ne može ubrzati i da će rezultati u početku trpjeti. Klub je svjesno prihvatio fazu građenja.
U ranoj fazi projekta stvorena je jezgra momčadi koja će nositi budućnost kluba. Iz akademije je izrastao Bukayo Saka, dok su dovođenjem Williama Salibe, Gabriela, Gabriela Martinellija i Martina Ødegaarda postavljeni temelji nove generacije Arsenala. Uz nekoliko iskusnijih igrača, momčad je dobila stabilnost i smjer.
Sljedeći korak bio je podizanje razine kvalitete. Dolasci Bena Whitea, Leandra Trossarda, Oleksandra Zinchenka i Gabriela Jesusa označili su prijelaz iz faze potencijala u fazu ozbiljne konkurentnosti. Posebno su Zinchenko i Jesus, sa sobom donijeli iskustvo osvajanja trofeja i duboko razumijevanje sustava igre kakav je Arteta želio implementirati. Arsenal je tada počeo izgledati kao momčad spremna za borbu s najboljima.
Završna faza rekonstrukcije bila je ključna. Klub je morao dodati širinu, fizičku snagu i individualnu kvalitetu potrebnu za borbu na više frontova. U posljednjim sezonama Arsenal je značajno investirao i doveo niz vrhunskih igrača, čime je stvorio izuzetno dubok i uravnotežen kadar. Projekt je time zaokružen.
Rezultati su dolazili postupno. Prve sezone bile su obilježene oscilacijama, ali i jasnim naznakama napretka. Arsenal je zatim korak po korak rastao – od borbe za Europu do redovitih nastupa u Ligi prvaka i borbe za naslov prvaka Engleske. Prošlosezonski plasman u polufinale Lige prvaka bio je jasan znak da se klub vratio među europsku elitu.
Ove sezone očekivanja su najveća do sada. Arsenal je ušao među glavne favorite za osvajanje Premiershipa i Lige prvaka, a takav status potvrđuju i igre na terenu. Momčad dominira posjedom, stvara više prilika nego ikad, ali ono što je najimpresivnije jest igra u fazi obrane. Arsenal je danas izuzetno kompaktan, agresivan bez lopte i taktički zreo – momčad koju je izuzetno teško nadigrati.
Kada se sve zbroji, Artetin Arsenal djeluje kao najkompletnija momčad koju je klub imao još od najboljih Wengerovih dana. Jasna struktura, mlada, ali iskusna jezgra i trener s autoritetom stvorili su savršene preduvjete za završni iskorak.
Od kluba koji je godinama živio u prosječnosti, Arsenal se ponovno uzdigao do samog europskog vrha. Pred njim je još jedan izazov – pretvoriti sav taj potencijal u velike trofeje. Ako je suditi po dosadašnjem putu, čini se da je pitanje više kada, nego hoće li.
Autor: Mateo Aračić