Nakon dvije utakmice grupne faze SP-a, SAD je ostavio jako dobar dojam, iako im mnogi to nisu prognozirali. Pobjede 4:1 protiv Paragvaja i 2:0 protiv Australije otkrile su istu temeljnu ideju Mauricija Pochettina: agresivnu momčad koja želi dominirati prostorom, pritiskati visoko i što brže napadati protivničku zadnju liniju.
Gol razlika dovoljno govori o rezultatskoj uspješnosti, no još je zanimljiviji način na koji je SAD do nje došao.
Pochettinov rukopis
SAD nominalno igra u formaciji 4-2-3-1, ali stvarna struktura znatno je fluidnija. U izgradnji napada desni bek Alexandar Freeman često se uvlači prema sredini, dok s druge strane Antonee Robinson ostaje visoko i široko, stvarajući formaciju 3-2-5, dok se bez lopte formacija pretvara u kompaktnih 4-4-2 ili 5-3-2, s napadačem i ofenzivnim veznim kao prvom linijom obrane.
Pochettinov potpis vidljiv je u načinu na koji momčad reagira nakon izgubljene lopte. SAD pokušava ostvariti reposjed unutar nekoliko sekundi, zadržavajući protivnika duboko na njegovoj polovici, što potvrđuje i nizak PPDA (Dodavanja po obrambenoj akciji), pokazatelj intenziteta presinga koji američku reprezentaciju svrstava među agresivnije momčadi dosadašnjeg dijela turnira.
Paragvaj: Dominacija
Protiv Paragvaja SAD je započeo u 4-2-3-1 formaciji. Momčad je imala 65 % posjeda i ostvarila 1.42 očekivanih pogodaka (xG) naspram protivničkih 0.6, što sugerira da rezultat 4:1 nije bio posljedica iznimne realizacije već iskorištavanja kvalitetnijih prilika.
Posebno je zanimljiv podatak o primanjima lopte u zadnjoj trećini terena. Amerikanci su ih imali 201, dok je Paragvaj ostao na 31, što pokazuje koliko je utakmica bila jednosmjerna.
Ključnu ulogu imali su stoperi Tim Ream i Chris Richards. Richards je protiv Paragvaja kompletirao sva 84 dodavanja, dok je Ream upisao 23 progresivna dodavanja, uglavnom prema Westonu McKennieju, koji djeluje kao poveznica između izgradnje igre i završnice napada.
U završnici napada najviše je profitirao Folarin Balogun. Njegova sposobnost kretanja između stopera i napadanja dubine konstantno je stvarala probleme paragvajskoj obrani, a 2 pogotka samo su potvrdila koliko je važan za funkcioniranje sustava.
Australija: Pragmatičnost
Protiv Australije vidjeli smo nešto drukčiji SAD u formaciji 3-5-2, prilagođenoj izostanku Christiana Pulisica. Iako su imali 62 % posjeda lopte, uz 1.08 očekivanih pogodaka (xG), momčad je bez Pulisica bila pragmatičnija, koristila je više direktnih rješenja te dominirala prostorom i posjedom uz prvi clean sheet nakon 9 susreta.
Kada je na terenu, Pulisic donosi dodatnu kreativnost između linija i sposobnost rješavanja situacija 1 na 1, element koji SAD-u daje višu razinu nepredvidivosti.
Iako rezultat sugerira rutinsku pobjedu, utakmica je prije svega pokazala obrambenu zrelost. Australija je rijetko uspijevala pronaći slobodnog igrača između linija, a američki vezni red uspješno je zatvarao središnje koridore, što najbolje pokazuje podatak od 0.35 očekivanih pogodaka (xG), odnosno 0 stvorenih velikih prilika Australije.
U tom kontekstu posebno je važan Tyler Adams, možda i najvažniji pojedinac Pochettinove strukture. Njegova sposobnost pokrivanja prostora omogućava bekovima agresivnije pozicioniranje, dok ostatku momčadi daje sigurnost za visoki presing nakon izgubljene lopte.
Naprijed su ovaj put bili Pepi, koji se češće spuštao u prostor i povezivao napad s veznim redom, dok je Balogun, kao najopasniji igrač sustava, nastavljao napadati prostor iza obrane.
Što dalje?
Pochettino je izgradio momčad s jasnom idejom igre – organiziranu, fizički moćnu i taktički fleksibilnu, sposobnu kontrolirati utakmice kroz posjed, ali i pobjeđivati kada okolnosti zahtijevaju izravniji pristup.
Najveći ispiti tek dolaze nakon zadnje utakmice u grupnoj fazi protiv indisponirane Turske. Protiv kvalitetnijih suparnika u knockout fazi vidjet će se koliko je održiv visoki presing i može li obrana zadržati stabilnost kada ne dominira prostorom.
Autor: Petar Katulić