Na velikim turnirima uvijek postoji nekoliko reprezentacija koje znaju biti neugodne u skupini. U posljednjih 6 godina Panama je pod vodstvom dansko – španjolskog izbornika Thomasa Christiansena izrasla u jednu od taktički najorganiziranijih reprezentacija CONCACAF-a. Panama više nije ekipa koja živi isključivo od fizike, duela i dugih lopti prema naprijed. Danas igraju kroz posjed, grade napade od stopera, agresivno napadaju prostor preko bokova i bez lopte izgledaju mnogo strukturiranije nego prije. U obrambenoj fazi uglavnom se oslanjaju na organiziranu zonsku obranu i održavanje kompaktnosti između linija.

Christiansenov zaokret

Najveća promjena dogodila se u načinu kontrole utakmice. Reprezentacija koja je nekad gotovo automatski preskakala veznu liniju danas gradi napade od zadnje linije i pokušava kroz posjed kontrolirati ritam susreta.

Christiansen je momčad postupno prebacio iz formacije s trojicom prema formaciji 4-2-3-1 s četvoricom u zadnjoj liniji što je Panami donijelo veću stabilnost bez lopte i kvalitetniju strukturu u izgradnji napada. Panama više ne izgleda kao reprezentacija koja preživljava utakmice, nego kao momčad koja vrlo jasno zna što želi raditi u svakoj fazi igre.

Posebno je važna njihova adaptacija na moderniji pozicijski nogomet. Stoperska linija više ne služi samo za branjenje duboko u bloku, već pokušava aktivno graditi igru, često otvarajući dijagonale prema bekovima i krilima, a Fidel Escobar i Andrés Andrade pritom imaju važnu ulogu u progresiji lopte prema vanjskim koridorima.

Bez lopte Panama ostaje agresivna, ne izlaze konstantno visoko, no vrlo brzo reagiraju na okidače poput lošeg prvog dodira ili povratnog dodavanja prema stoperima. Cilj je stvaranje situacija u kojima protivnik gubi strukturu.

Carrasquilla kao srce sustava

Najvažniji igrač ove reprezentacije je Adalberto Carrasquilla koji je praktički jedini panamski veznjak koji konstantno može igrati progresivnu loptu kroz pas i vođenje. Njegova sposobnost igranja pod pritiskom omogućuje Panami da nakon osvajanja lopte ne ulazi u paniku i ispucavanje, nego da je pretvori u organizirani napad.

Uz njega veliku važnost i dalje ima veteran Aníbal Godoy, osovina momčadi koja održava ravnotežu između agresivnosti i kontrole prostora.

Velik dio tog identiteta dolazi preko bekova, Michael Murillo ili César Blackman konstantno napadaju visoke zone i daju širinu sustavu, dok Ismael Díaz predstavlja glavnu individualnu prijetnju u završnici. Njegova direktnost i sposobnost ulaska na obje noge često potpuno mijenjaju ritam panamskih napada, dok José Luis Rodríguez na suprotnoj strani donosi brzinu i dubinu kroz napadanje prostora.

U vrhu napada najčešće djeluje Cecilio Waterman, tipični sidrun koji fizičkom snagom zadržava loptu, igra leđima okrenut golu i otvara prostore suigračima iz drugog plana.

Zašto mogu biti neugodni?

Panama realno nema kvalitetu za završnicu turnira, a protiv reprezentacija koje mogu kontrolirati ritam i kvalitetno izlaziti iz presinga njihovi limiti brzo postaju vidljivi, posebno u završnici napada gdje često nedostaje kvalitete, što se vidi i kroz probleme u realizaciji stvorenih prilika, kao i u kontranapadima koji nisu među najjačim segmentima njihove igre.

Ipak, reprezentacije poput Paname često postaju vrlo neugodne. Agresivnost bez lopte, fizički intenzitet i organizirana zonska obrana dovoljno su kvalitetni alati da utakmicu protiv favorita pretvore u kaotičan i fizički zahtjevan susret i napravi im probleme već u grupnoj fazi.

Autor: Petar Katulić