Kada je Senny Mayulu zabio u prošlogodišnjem finalu Lige prvaka, na terenu nije bio samo još jedan tinejdžer. Bio je to simbol najveće promjene u modernoj povijesti Paris Saint-Germaina. Nekad bi takav talent vjerojatno završio na posudbi ili prodaji uz klauzulu o budućem postotku transfera, a danas je postao dvostruki europski prvak u dresu kluba koji ga je odgojio.

Dvije uzastopne Lige prvaka nisu došle kao posljedica skupih prijelaznih rokova i novoj generaciji superzvijezda, već što je PSG najbolja momčad Europe postao tek kada je odustao od ideje da se uspjeh može kupiti.

Godinama je klub iz Pariza bio fascinantna kontradikcija. Klub je raspolagao jednom od najboljih akademija na kontinentu, smješten u regiji Île-de-France, možda najvećem rasadniku nogometnog talenta na svijetu. Ipak, dok su Kingsley Coman, Christopher Nkunku, Mike Maignan, Odsonne Édouard, Moussa Diaby i mnogi drugi gradili karijere drugdje, PSG je milijune ulagao u već “istrošene” zvijezde.

Marketinški stroj

U eri Neymara, Messija i Mbappéa i drugih PSG je bio globalni fenomen, ali rijetko prava momčad. Svako ljeto bilo je nova potraga za velikim imenima, a svaka eliminacija iz Lige prvaka rezultirala je još većim transferom. Klub je funkcionirao kao marketinški stroj koji je usput igrao nogomet.

Posljedica takvog pristupa bila je da je Akademija proizvodila igrače za Europu, ali ne i za prvu momčad PSG-a. Mladi nogometaši nisu gledali prema Parku prinčeva kao prema prirodnom odredištu, nego kao usputnoj stanici prije odlaska negdje gdje će doista dobiti priliku.

“Pariz je godinama imao zlato pod nogama, ali je uporno kopao negdje drugdje.”

Zaokret u sportskoj politici

Dolaskom Luísa Camposa PSG je prvi put ozbiljno preispitao vlastiti identitet i konačno počeo ulagati u budućnost umjesto da je pokušava kupiti. Umjesto pitanja „koga možemo kupiti?”, Campos je svojim iskustvom stvaranja momčadi u Monacu i Lillu postavio pitanje „što želimo postati?”.

Njegova ideja bila je jednostavna, klub više nije tražio gotove zvijezde nego igrače u usponu, nogometaše koji će zajedno rasti, razvijati se i stvarati vrijednost na terenu, a ne samo na društvenim mrežama.

Tako su u procesu doselekcije u fokus došli igrači poput Bradleyja Barcole, Désiréa Douéa, Joãoa Nevesa, Williana Pacha ili Droa Fernándeza u novije doba.

Dok je Campos definirao strategiju, Luis Enrique, trener koji teži analitici i novitetima, dao joj je kredibilitet. Mnogi treneri pričaju o mladim igračima, a malo ih je spremno živjeti s njihovim pogreškama kao Enrique.

Njegov PSG ne poznaje hijerarhiju izgrađenu na statusu ili cijeni transfera, pozicija se mora zaslužiti. Zbog toga su Zaïre-Emery, Mayulu, Mbaye, Ndjantou i ostala nova generacija pariških talenata dobili minute koje njihovi prethodnici nikada nisu imali.

Mladi igrači ne dobivaju priliku iz nužde, već zato što su dovoljno dobri, pa je tako ove sezone čak 10 igrača iz Akademije igralo za prvu momčad.

Kontinuitet stvara momčad

Dvije uzastopne Lige prvaka ostat će zapisane u povijesti, ali najveća pobjeda PSG-a možda nije ni jedan od tih trofeja već činjenica da klub konačno ima identitet.

Zaïre-Emery, Mayulu i drugi predstavljaju uspjeh akademije, dok Doué, Barcola, Neves i ostali simboliziraju novu transfernu politiku. Zajedno predstavljaju nešto što je godinama nedostajalo PSG-u, a to je kontinuitet.

“PSG nije osvojio Europu zato što je pronašao bolje zvijezde od Messija, Neymara ili Mbappéa. Osvojio ju je tek kada je prestao tražiti zvijezde i počeo graditi momčad.”

Kvaliteta talenta u Parizu nije se promijenila, ona je oduvijek bila tamo, promijenila se hrabrost da mu se pruži prilika, a upravo je ta odluka pretvorila PSG iz “kolekcije zvijezda” u momčad.

Autor: Petar Katulić